Zamislite situaciju koja se sve češće događa u hrvatskim naseljima i kvartovima. Nekoliko susjeda razgovara o solarnoj energiji, jedan od njih ima krov s idealnom južnom orijentacijom bez zasjenjenja, dok ostali imaju krovove okrenute prema sjeveru, u sjeni susjednih zgrada ili jednostavno premale za veću elektranu. Netko predloži jednostavno rješenje - zašto svi ne bismo skupa platili veću elektranu na tom jednom, idealnom krovu, podijelili trošak ugradnje i dogovorili se da svatko dobije svoj dio uštede na računu?
Ideja zvuči logično i, na prvi pogled, puno jednostavnije od osnivanja formalne energetske zajednice, o kojoj smo pisali u zasebnom vodiču, s njezinom registracijom, statutima i administrativnim postupkom. Problem je što ta prividna jednostavnost skriva ozbiljne pravne i tehničke rizike, koji se u praksi najčešće ne materijaliziraju sve dok ne dođe do spora, prodaje nekretnine ili jednostavno promjene raspoloženja jednog od uključenih susjeda. U ovom članku objašnjavamo zašto formalni okvir energetske zajednice postoji, koje konkretne rizike neformalni dogovor nosi te zašto administrativni put, koliko god zahtjevniji, na kraju štiti baš one koji bi u neformalnom aranžmanu bili najizloženiji.
Kako izgleda tipičan neformalni dogovor
Neformalni dogovor o zajedničkoj solarnoj elektrani u pravilu izgleda otprilike ovako. Jedan susjed, čiji krov ima najbolju orijentaciju i najveću slobodnu površinu, pristaje da se elektrana fizički ugradi na njegovoj kući. Ostali susjedi, koji sami ne mogu ili ne žele graditi vlastitu elektranu, doprinose novčano u ukupni trošak ugradnje, obično razmjerno svojoj procijenjenoj koristi ili jednostavno podjednakim iznosima. Nakon ugradnje, dogovor je da će vlasnik krova na neki način "dijeliti" uštedu ili proizvedenu energiju sa susjedima koji su sudjelovali u financiranju, najčešće kroz mjesečnu isplatu gotovine u iznosu koji otprilike odgovara njihovom udjelu u investiciji.
Ovakav dogovor često se sklapa usmeno, na temelju dugogodišnjeg dobrosusjedskog povjerenja, ili u najboljem slučaju kroz kratku, neformalnu pisanu bilješku bez pravog ugovornog karaktera. Upravo ta neformalnost, koja u trenutku dogovaranja djeluje kao znak povjerenja i jednostavnosti, kasnije postaje izvor svih problema opisanih u nastavku ovog članka.
Zašto formalni okvir energetske zajednice uopće postoji
Da bismo razumjeli zašto neformalni dogovor nosi toliko rizika, korisno je prisjetiti se zašto uopće postoji formalni pravni okvir energetskih zajednica, o kojem smo detaljno pisali u članku Energetske zajednice u Hrvatskoj: Kako legalno dijeliti struju sa susjedima. Taj okvir nije birokratska prepreka izmišljena bez razloga, već rješava sasvim konkretan, tehnički problem koji neformalni dogovor jednostavno ne može zaobići.
Da bi se energija stvarno, mjerljivo i pravno priznato "podijelila" između više različitih kućanstava, potrebna je infrastruktura koja to omogućuje - napredna pametna brojila s daljinskim očitanjem u kratkim intervalima kod svakog člana, sustav koji na razini Operatora distribucijskog sustava evidentira koliko je zajednička elektrana proizvela i koliko je svaki pojedini član u tom trenutku povukao iz mreže, te pravni status priznat od strane Hrvatske energetske regulatorne agencije koji uopće omogućuje da se energija obračunski raspodijeli na više različitih obračunskih mjesta. Bez tog cijelog sustava, ne postoji mehanizam kojim bi HEP ili bilo koji drugi dionik uopće "znao" kome pripada koji dio proizvedene energije, izvan onoga što stvarno fizički pripada vlasniku obračunskog mjesta na kojem je elektrana priključena.
Pravni rizici neformalnog dogovora - vlasništvo i odgovornost
Prvi i najozbiljniji rizik neformalnog dogovora odnosi se na samo vlasništvo elektrane. Bez obzira na to koliko su susjedi uložili novca u ugradnju, solarna elektrana je fizički i pravno vlasništvo osobe na čijem krovu je ugrađena i na čije ime glasi ugovor s HEP ODS-om o statusu korisnika postrojenja za samoopskrbu. Susjedi koji su sudjelovali u financiranju, ako nemaju jasan, pravno valjan ugovor koji regulira njihov udio, nemaju nikakvo formalno vlasništvo nad samom elektranom, niti ikakvo pravo koje bi HEP ili bilo koji sud automatski priznali kao njihovo.
Ovo postaje ozbiljan problem u nekoliko realnih scenarija. Ako vlasnik krova odluči prodati nekretninu, novi vlasnik preuzima i elektranu, bez ikakve automatske obveze prema susjedima koji su ranije sudjelovali u njezinom financiranju, jer takva obveza jednostavno ne postoji u zemljišnim knjigama ili bilo kojem službenom registru. Ako dođe do spora između susjeda, primjerice ako vlasnik krova jednostavno prestane isplaćivati dogovoreni dio uštede, susjedi koji su uložili novac imaju iznimno slabu pravnu poziciju za potraživanje, jer bi morali dokazivati postojanje i sadržaj neformalnog dogovora, što je, bez jasnog pisanog ugovora, izrazito teško i neizvjesno u eventualnom sudskom sporu.
Treći scenarij, jednako realan, jest jednostavna promjena odnosa među susjedima tijekom vremena - svađa oko nekog posve drugog pitanja, promjena osobnih okolnosti ili preseljenje jednog od sudionika dogovora, nakon čega se cijela konstrukcija dogovora oko elektrane lako uruši, bez jasnog pravnog mehanizma koji bi zaštitio interese svih uključenih strana.
Tehnički problem - kako se energija uopće "dijeli" bez odgovarajuće infrastrukture
Osim pravnog rizika, postoji i temeljni tehnički problem koji neformalni dogovor jednostavno ne može riješiti. Solarna elektrana, priključena na mrežu kroz jedno jedino obračunsko mjesto vlasnika krova, proizvodi energiju koja se, u skladu sa standardnim net billing modelom opisanim u našim ranijim člancima, obračunava isključivo u odnosu na to jedno obračunsko mjesto. Susjedi koji su sudjelovali u financiranju nemaju nikakav tehnički, mjerljiv način da im se ta ista energija izravno pripiše na njihova vlastita brojila, jednostavno zato što ne postoji infrastruktura koja bi to omogućila izvan formalnog okvira energetske zajednice.
U praksi to znači da "dijeljenje uštede" u neformalnom dogovoru zapravo funkcionira isključivo kao privatna isplata gotovine ili prijeboj među susjedima, izvan bilo kakvog stvarnog energetskog sustava. Vlasnik krova prima cjelokupnu financijsku korist kroz svoj vlastiti račun za struju, a zatim, u dobroj vjeri ili prema usmenom dogovoru, isplaćuje susjedima iznos koji smatra pravednim. Ova konstrukcija u potpunosti ovisi o osobnoj pouzdanosti vlasnika krova, bez ikakvog automatskog, sustavnog mehanizma koji bi jamčio da će isplate stvarno i dosljedno stizati tijekom cijelog vijeka trajanja elektrane, koji može iznositi 25 ili više godina.
Porezni i ugovorni rizici
Dodatna slojevita komplikacija odnosi se na pravnu prirodu samih uplata koje susjedi daju vlasniku krova za financiranje elektrane. Bez jasnog, pisanog ugovora koji bi precizno definirao je li riječ o zajmu koji se otplaćuje kroz buduće isplate, o neformalnom obliku suvlasništva nad opremom, ili je možda riječ o vrsti dara, pravni status tih sredstava ostaje nejasan, što otvara prostor za različita tumačenja, kako između samih susjeda, tako i, u krajnjem slučaju, pred poreznim tijelima ili sudom.
Ako se ipak odluči krenuti ovim putem, unatoč svim opisanim rizicima, snažno se preporučuje sastavljanje detaljnog, pravno valjanog pisanog ugovora koji jasno regulira iznos uloga svakog sudionika, način i dinamiku isplate dogovorenog udjela u uštedi, postupak u slučaju prodaje nekretnine ili raskida dogovora, te rješavanje mogućih sporova. Važno je naglasiti da čak i najbolje sastavljen pisani ugovor ne rješava temeljni tehnički problem opisan u prethodnom odjeljku - i dalje će čitava proizvedena energija formalno pripadati vlasniku obračunskog mjesta, a ugovor može regulirati tek financijski odnos između strana, ne i sam energetski, tehnički mehanizam raspodjele.
Kada formalna energetska zajednica ipak nije prekomjerna birokracija
Kada se svi ovi rizici sagledaju zajedno, administrativni napor potreban za osnivanje formalne energetske zajednice počinje izgledati znatno razumnije nego na prvi pogled. Proces registracije udruge ili zadruge, izrade statuta i sklapanja ugovora s HEP ODS-om, koliko god zahtijevao vrijeme i određen trošak, izravno rješava upravo one probleme koje neformalni dogovor ostavlja neriješenima - jasno definirano članstvo i udjele svakog sudionika, tehnički, mjerljiv mehanizam stvarne raspodjele proizvedene energije kroz napredna brojila i sustav Operatora distribucijskog sustava, te pravnu osobnost zajednice koja nadživljuje eventualnu promjenu vlasništva nad pojedinom nekretninom ili osobne okolnosti pojedinih članova.
Za susjede koji ozbiljno razmišljaju o dugoročnom, desetljetnom zajedničkom ulaganju u solarnu energiju, formalni put, unatoč početnoj administrativnoj preprjeci, u konačnici predstavlja znatno sigurniju i stabilniju osnovu za takav odnos nego bilo kakav neformalan dogovor sklopljen na temelju trenutnog dobrog susjedskog odnosa.
Prečica koja može koštati više nego formalni put
Neformalni dogovor o zajedničkom ulaganju u solarnu elektranu među susjedima djeluje privlačno upravo zato što izbjegava administrativni teret osnivanja prave energetske zajednice, no ta ušteda u vremenu i papirologiji dolazi s ozbiljnim, dugoročnim rizicima koji se najčešće ne materijaliziraju odmah, već tek godinama kasnije, kada se okolnosti promijene, netko proda nekretninu ili jednostavno dođe do neslaganja oko dogovorenih uvjeta.
Solarna elektrana je investicija s vijekom trajanja od 25 ili više godina, tijekom kojih se osobne okolnosti, odnosi među susjedima i vlasništvo nad nekretninama gotovo neizbježno mijenjaju. Formalni okvir energetske zajednice postoji upravo zato da ta dugoročna, višegodišnja suradnja počiva na jasnim, pravno priznatim temeljima, umjesto na osobnom povjerenju koje, koliko god iskreno u trenutku dogovaranja, ne nudi nikakvu stvarnu zaštitu kada se stvari, iz bilo kojeg razloga, ne odvijaju prema planu.
Solarna Energija
Uredništvo Solarne Energije - nezavisne informativne platforme posvećene edukaciji i promociji solarne energije u Hrvatskoj.
